Osnovna škola Bijaći

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo...

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih.

U različitim krajevima ima druge nazive: u sjevernoj čakavštini to je Seh duš dan, kako se zove potresna Nazorova pjesma koju je kongenijalno uglazbio Matetić Ronjgov, u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj to je Dan mrtvih. On je na neki način najstariji vjerski blagdan. U pradavna doba su ljudi zakapali ili drugačije sahranjivali svoje pokojnike na određen, obredan način: ili štujući lubanju, ili polažući mrtvaca u fetalni položaj, ili sjedeći usred tumulusa itd. Čak je i neandertalski pračovjek znao sahranjivati svoje mrtve na opetovan, dakle obredan način. To svjedoči da je htio time nešto postići te da nije vidio smrt samo kao završetak života, nego (i) kao kariku u ciklusu.